Roland Buš ima 61 godinu, 32 godine radi u istoj kompaniji – danas vodi Siemens, tehnološkog giganta sa više od 300.000 zaposlenih širom sveta. Njegova kancelarija je u Minhenu, gde i živi.
Bušov radni dan mogao bi lako da postane nepregledan niz sastanaka, mejlova, odluka i putovanja. Umesto toga, Buš pokušava da se organizuje sledeći nekoliko jednostavnih pravila: problem treba svesti na suštinu, odluku ne treba komplikovati kada može biti jednostavna, a sastanak ne treba održavati samo zato što je utorak u deset.
Na mesto predsednika i izvršnog direktora Siemens AG došao je 2021. godine, ali njegova karijera u kompaniji počela je 32 godine ranije, u korporativnom istraživanju i razvoju. Sve ove godine dobijao je poslove i sektore koji su bili u problemima i koje je trebalo preokrenuti. Iz toga je, kaže za Business Insider, naučio jednu od lekcija koja ga i danas prati: problemi se na kraju nekako reše, čak i kada se čovek probudi bez predstave šta bi trebalo sledeće da uradi.
Možda je upravo ta sposobnost da ostane funkcionalan pred problemom važnija od mnogih tehnika produktivnosti koje primenjuje. Buš po obrazovanju nije menadžer već fizičar, a teorijska fizika, smatra, oblikovala je njegov način razmišljanja. Posao direktora velike kompanije podrazumeva donošenje odluka na osnovu nepotpunih, nejasnih i ponekad kontradiktornih informacija. Fizika ga je naučila da složen problem rastavi na delove, odvoji ono što je suštinsko od onoga što samo stvara buku i pronađe nekoliko ključnih promenljivih od kojih zaista zavisi odluka.
Dve reči su ponekad sasvim dovoljne
Buš dnevno dobije oko 200 mejlova. Među njima se, zanimljivo, još pojavljuju i poruke kupaca koji od njega traže pomoć oko popravke veš mašine ili aparata za kafu.
Njegovo pravilo je da inbox drži ispod 100 poruka. Kada ih ima više, kaže, gubi se pregled nad onim što je zaista važno. Rešenje nije neka komplikovana tehnika upravljanja elektronskom poštom. Buš jednostavno odgovara brzo i kratko. Vrlo često njegov odgovor čine samo dve reči – „OK“ ili „No“. Njegov tim je navikao na takav način komunikacije, a kada odgovor ipak zahteva objašnjenje, Buš ga često diktira dok hoda kroz kancelariju.
Isti princip primenjuje na sastanke. Nema redovne sastanke sa ljudima koji mu direktno odgovaraju. Umesto unapred rezervisanih termina koji se ponavljaju iz nedelje u nedelju, pravilo je: dođite kada postoji razlog. Nekome će biti potreban pet puta tokom jedne nedelje, nekome jednom mesečno. Njegovo objašnjenje je prosto i jednostavno – nema potrebe da on „zabavlja“ zaposlene, niti da oni „zabavljaju“ njega.
U poslovnom svetu kalendari prepuni sastanaka često se nude kao dokaz važnosti, ali Buš primenjuje suprotnu logiku. Sastanak nije posao sam po sebi. On postoji samo ako pomaže da se posao uradi.
Rutina kao način da se sačuva energija
Njegov dan počinje u šest ujutru. Odeću za trening priprema prethodne večeri, a već oko 6.30 je u teretani. Trening traje između 75 i 90 minuta i uglavnom uključuje vežbe sa opterećenjem, intervalne treninge visokog intenziteta, boks i preskakanje konopca. Pravilo važi i na putovanjima kada koristi hotelsku teretanu.
Kako kaže, doručak često spaja sa prvim sastankom, mejlovima i pregledom medija. Popodne je uglavnom ispunjeno sastancima, ručak je lagan, a pauze retke. Njegov sto gotovo je potpuno prazan jer je pre nekoliko godina prešao na rad bez papira. Ipak, kada govori o tome kako uspeva da kontroliše tako složen raspored, ne pripisuje sve svojoj disciplini. Kao svoje „tajno oružje“ navodi asistentkinju Gundulu, sa kojom radi više od deset godina i koja samostalno upravlja njegovim kalendarom.
To je zanimljiv detalj u priči o produktivnosti jednog izvršnog direktora: efikasnost na najvišem nivou ne znači nužno da čovek sve radi sam. Naprotiv, podrazumeva da zna šta mora da radi lično, šta može da pojednostavi i šta treba da poveri nekome kome veruje.
Buš izuzetno mnogo putuje. Lufthansa mu je jednom poklonila model Zemlje na kojem su bila označena njegova godišnja putovanja tom kompanijom – prešao je kilometražu približnu putu do Meseca i skoro nazad. Kako leti i drugim avio-kompanijama, procenjuje da tokom godine praktično pređe čitavu udaljenost Zemlja–Mesec–Zemlja.
Čak i tada pokušava da zadrži rutinu. Kada putuje na zapad, izbegava spavanje tokom leta ili odrema najviše sat-dva kako bi na odredište stigao dovoljno umoran da prespava noć. Kada leti na istok, bira noćni let i pokušava da spava što duže. Ako po dolasku ima sat i po do prvog sastanka, pola sata ostavlja za tuširanje, a ostatak za trening.
Čovek ne može stalno da bude direktor
Radni dan se često nastavlja večerom sa klijentima, partnerima ili članovima tima. Buš posebno pokušava da pronađe vreme za neformalnije večere sa najbližim saradnicima. Bez strogo određene agende razgovor tada može da ode dalje od posla – ka privatnom životu ili razmišljanju o tome šta se događa u svetu. Upravo takvi trenuci pokazuju da odnosi koji drže velike organizacije na okupu ne nastaju samo na formalnim sastancima.
Kasno uveče pokušava da napravi mentalni prekid. Posle nekoliko decenija ponovo je počeo da svira gitaru. Dovoljno je, kaže, i dvadesetak minuta da mu se raspoloženje potpuno promeni, jer tada mora da misli o prstima i muzici umesto o poslu.
Slično razmišlja i o prijateljstvima. Vikendom on i supruga pokušavaju da se viđaju sa dugogodišnjim prijateljima, igraju golf i putuju. Neki od njegovih najbližih prijatelja žive u Kini, pa njihove porodice povremeno izaberu mesto na kojem će se sresti. Buš je svestan jednostavne činjenice koja lako nestane iza uspešne karijere: ako se u odnose ne ulaže vreme, oni blede. To ulaganje, naglašava, nema očekivani „povrat“. Vrednost je upravo u tome da ostane povezan sa ljudima do kojih mu je stalo.
Možda je zato najzanimljivija lekcija iz njegovog radnog dana manje povezana sa ustajanjem u šest, teretanom ili praznim inboxom nego što na prvi pogled izgleda. Buš ne pokušava da uradi sve. Pokušava da smanji broj aktivnosti koje nepotrebno troše pažnju.
Mejl koji zahteva „OK“ ne dobija pasus. Sastanak bez razloga ne ulazi u kalendar. Složen problem se rastavlja dok se ne pronađe njegova suština. Ono što neko drugi može bolje da organizuje prepušta se toj osobi. A kada posao konačno treba izbaciti iz glave, dvadeset minuta gitare postaje važnije od još dvadeset minuta gledanja u ekran.
Posle 32 godine u Siemens-u i iskustva upravljanja problematičnim poslovima, njegova filozofija deluje jednostavno: efikasnost nije sposobnost da se u jedan dan ugura što više stvari. Efikasnost je sposobnost da se prepozna šta zaista zaslužuje vreme i pažnju.
