U američkoj ekonomiji trenutno se šire dve vrste „AI anksioznosti” koje govore različitim jezicima. Na jednoj strani nalaze se osnivači i investitori, obuzeti vrtoglavicom ere u kojoj su se rokovi za realizaciju projekata urušili preko noći. Na drugoj su zaposleni, obični radnici, koji se ne plaše da se kreću sporo. Oni se plaše da je čitava mašina dizajnirana da ih zameni.
Ovo je jedna od izjava Bena Horovica suosnivača uticajnog fonda Andreessen Horowitz na nedavnoj konferenciji u Juti. Hrabro je izneo surovu dijagnozu nove industrijske revolucije. Prema njegovim rečima, osnovna pravila konkurencije su toliko izmenjena da kompanije iz „pre-AI” ere igraju igru koju više ne razumeju.
„Ako nastavite da gledate svet starim očima, dok vladaju potpuno drugačiji zakoni fizike, definitivno ćete propasti”, upozorio je Horovic. Prozor koji je nekada davao softverskom proizvodu deset godina prednosti, sada se smanjio na „možda pet sedmica”. Tu vrtoglavicu i strah da se ne krećete dovoljno brzo, Horovic naziva AI anksioznost osnivača.
Kraj ere softverskih utvrđenja
Ova kompresija vremena stvara napetost među direktorima koji su svoje imperije izgradili pre veštačke inteligencije. Dva ključna „odbrambena rova” na koja su se oslanjali decenijama – nemogućnost konkurencije da novcem kupi brzinu i vernost kupaca zbog visokih troškova prelaska na drugi softver – praktično su nestala.
„Danas možete kupiti dovoljno GPU procesora i rešiti bukvalno bilo koji softverski problem”, tvrdi Horovic. Kod je postalo lako replicirati, a podatke još lakše preseliti. U njegovom viđenju, „SaaS apokalipsa” (propast softvera kao usluge) nije hajp, već čista aritmetika.
Ovakve reči nose posebnu težinu jer dolaze od čoveka koji u Silicijumskoj dolini ima status mitske figure menadžmenta. Horovic, poznat po svojoj filozofiji „ratnog” i „mirnodopskog” direktora, nikada nije imao tolerancije za izgovore. Međutim, ono što on primećuje kod osnivača, tu „anksioznost odozgo“, zapravo je slika u ogledalu onoga što se dešava „na zemlji”, unutar kompanija kojima ti osnivači upravljaju.
FOBO: Strah od postajanja irelevantnim
Dok vrhovi kompanija brinu o tempu, zaposleni brinu o sopstvenom smislu. Pojavio se novi fenomen — FOBO (Fear of Becoming Obsolete), odnosno strah od zastarevanja. Prema podacima kompanije KPMG, skoro polovina američkih radnika navodi gubitak posla zbog AI kao svoj primarni strah. Za razliku od tradicionalne nesigurnosti, FOBO nije strah od današnjeg otkaza, već od jutra u kojem ćete se probuditi i shvatiti da vaše veštine više nikome nisu potrebne.
Bihejvioralne posledice ovog straha su već vidljive u podacima, kako to pišu psiholozi:
- Sabotaža alata: Istraživanje kompanije WalkMe pokazuje da je više od 54% zaposlenih u poslednjih mesec dana zaobišlo AI alate koje je firma uvela i posao obavilo manuelno.
- Tihi otpor: Oko 33% radnika uopšte nije koristilo ponuđenu tehnologiju.
- Paradoks produktivnosti: Dok budžeti za digitalnu transformaciju rastu za 38% godišnje, manje od 10% zaposlenih koristi AI za smislen rad.
Ovaj otpor nije iracionalan. Radnici koji posmatraju kompanije poput Oracle-a ili Block-a kako najavljuju otpuštanja uz direktno navođenje veštačke inteligencije kao razloga, izvode zaključke koje nijedan program obuke ne može da poništi, navodi Horovic.
Gde se gubi smisao?
Horovic, uprkos svemu, ostaje optimista. On priziva primer Industrijske revolucije, kada je 90% Amerikanaca radilo na farmama pre nego što su ti poslovi automatizovani, tvrdeći da tehnologija uvek eliminiše poslove koje prepoznajemo, ali stvara one koje još ne možemo ni da zamislimo. Ipak, i on dopušta mogućnost apsurda:
„Ako ove ideje dovedete do logičnog zaključka, onda ništa više ne vredi, jer u kompanijama nema ljudi. A ako nema ljudi, ko će kupovati vaš softver?”
Jaz između te dve anksioznosti (one o tempu i one o svrsi) jeste mesto gde se odigrava stvaran potres. Prema podacima Goldman Sachs-a, manje od 19% američkih preduzeća je zaista usvojilo AI. Revolucija ka kojoj Horovic juri tek je počela, ali radnici koji je se pribojavaju već su počeli emocionalno i operativno da se isključuju. U toj tišini između direktorske ambicije i radničkog straha, gradi se nova arhitektura budućnosti koja bi, ukoliko se ne premosti, mogla ostati bez svojih najvažnijih temelja – ljudi. Na to, za kraj, upozorava Horovic.
