Kada se danas razgovara o radu, sve se svodi na nekoliko ključnih pojmova: učinak, rezultati, ciljevi, optimizacija. Kada se posao ogoli do suštine, mnogi zaposleni ostaju u sistemu koji funkcioniše gotovo mašinski, sa stalnim pritiskom na proizvodnju i rezultate.
Takav sistem se ne zaustavlja da bi procenio ljudsku energiju, pažnju i otpornost potrebne da bi funkcionisao. Vremenom to dovodi do stresa, narušenog zdravlja, gubitka angažovanosti i sagorevanja. Gotovo polovina zaposlenih u svetu trenutno oseća burnout, dok tri četvrtine radnika, konkretno u SAD, navodi da stres na poslu utiče na njihovo mentalno zdravlje, ističu istraživačic Kristin Ipsen i Marija Karanika-Marej u svojoj analizi.
Sagorevanje nije lični neuspeh
Prema autorkama, iscrpljenost zaposlenih se ne može posmatrati kao individualna slabost, jer je ugrađena u način na koji je savremeni rad organizovan.
Koreni takvog pristupa sežu do kraja 19. veka i ideja američkog inženjera Frederika Tejlora, koji je industrijsku efikasnost zasnivao na posmatranju radnika kao delova mašine koje treba meriti, tempirati i optimizovati.
„Iako se danas mnogo više zna o mentalnom zdravlju i granicama ljudske izdržljivosti, brojna radna mesta i dalje funkcionišu po istoj logici – sa dominantnim fokusom na performanse i ciljeve“ pišu autorke.
Potraga za novim modelom rada
Rastući nivoi stresa i lošeg zdravlja podstakli su istraživače da postave šire pitanje:
da li organizacije, u potrazi za profitom, troše ljude na isti način na koji troše prirodne resurse?
Organizaciona psihologija prepoznaje motivaciju, angažovanost i blagostanje kao pokretače učinka, ali često zanemaruje šta se dešava sa vremenom, energijom, veštinama i odnosima zaposlenih nakon što se potroše na poslu, pišu Ipsen i Karanika-Marej.
Bez mogućnosti oporavka i regeneracije, ovakav model rada vodi ka iscrpljenosti, distanciranosti i konačno sagorevanju.
Cirkularni rad kao alternativa
Ipsen i Karanika-Marej predlažu drugačiji pristup inspirisan konceptom cirkularne ekonomije, koji nazivaju cirkularni rad.
Umesto da se ljudski resursi posmatraju kao nešto što se troši, ovaj model rad vidi kao ciklus napora, oporavka, učenja i obnove, sa ciljem dugoročno održivog učinka.
Koncept se zasniva na nekoliko ključnih principa:
- energija, znanje, veštine i odnosi zaposlenih međusobno su povezani
- potrošeni resursi mogu se obnoviti kroz odmor, podršku i učenje
- način dizajna posla određuje da li će rad jačati ili iscrpljivati ljude
- održiv učinak zavisi od ulaganja u dobrobit i razvoj zaposlenih
Kako navode autorke, cilj više nije samo kratkoročni rezultat, već rad koji ljudi mogu dugoročno da izdrže bez sagorevanja.
Ljudi nisu beskonačan resurs
Ideja obnove energije i veština može delovati radikalno u kulturi opsednutoj ciljevima, ali istraživači naglašavaju da oporavak nije luksuz, već nužnost.
Način raspodele posla, autonomija, vreme za odmor, priznanje i podrška određuju da li će rad iscrpeti zaposlene ili im omogućiti rast.
Posebno je važna psihološka bezbednost ili okruženje u kojem zaposleni mogu da govore, postavljaju pitanja i preuzimaju razuman rizik bez straha od kazne.
U tom procesu presudnu ulogu ima liderstvo. Organizacije moraju proceniti da li njihove menadžerske prakse podstiču izostanke, „prisustvo bez učinka“ i odlazak zaposlenih, ili omogućavaju učenje, razvoj i obnovu.
Ipsen i Karanika-Marej zaključuju da dokle god je rad dizajniran kao mašina za maksimalan učinak, sagorevanje će ostati njegova najpredvidljivija posledica. „Održive performanse su ipak moguće, ali samo ako se radna mesta zaista osmisle tako da štite i obnavljaju ljude koji u njima rade“, zaključuju autorke.
