Veći deo 20. veka Amerika nije bila samo najveća svetska sila. Bila je predstava budućnosti. Holivudski filmovi, automobili, kućni aparati, neboderi, potrošačka kultura i tehnološke inovacije pokazivali su ostatku sveta kako bi moderan život jednog dana mogao da izgleda. Sve izglancano, nasmejano do savršenih belih zuba, bezbrižno. Danas se, prema mišljenju Marka Leonarda, događa istorijski i kulturni obrt: za sve veći broj mladih ljudi, naročito u Africi, Latinskoj Americi i Aziji, sliku budućnosti više ne kroji Amerika već Kina.
Mark Leonard je suosnivač i direktor Evropskog saveta za spoljne odnose (ECFR). Jedan je od evropskih analitičara koji se godinama bavi geopolitikom, geoekonomijom, Kinom, transatlantskim odnosima i budućnošću Evrope. Član je UK Soft Power Council-a i Spoljnopolitičkog savetodavnog odbora britanskog ministra spoljnih poslova. Vodi i nedeljni podkast ECFR-a i piše kolumne o globalnim pitanjima. Njegova najnovija knjiga, objavljena 2026. godine, nosi naslov Surviving Chaos: Geopolitics When the Rules Fail.
U tekstu koji je nedavno objavio za Project Syndicate, Leonard iznosi tezu da promena koja se upravo događa nije samo pitanje odnosa ekonomskih, vojnih i političkih snaga. Mnogo je dublja. Menja se predstava o tome ko danas izgleda moderno, ko pripada prošlosti, a ko pokazuje kako bi mogao da izgleda život sutra.
Kada je Amerika bila drugo ime za budućnost
Posle Drugog svetskog rata Zapadna Evropa gledala je prema Sjedinjenim Državama i u američkim proizvodima, tehnologiji i kulturi videla svoju budućnost. Američki san je bio još privlačniji u zemljama iza Gvozdene zavese, ali i u Kini tokom perioda otvaranja i ekonomskih reformi koji je počeo nakon smrti Mao Cedunga 1976. godine. Leonard podseća da je i Deng Sjaoping bio „impresioniran američkom modernošću koju je neposredno upoznao tokom zvanične posete SAD 1979. godine“.
Gotovo pola veka kasnije, smatra Leonard, smer gledanja počinje da se menja.
Kina danas nudi veoma jasnu predstavu tehnološke svakodnevice: zelenu energiju, električna vozila, mobilna plaćanja i druge digitalne usluge, naprednu robotiku i novu infrastrukturu. Za mlade u mnogim zemljama to više nisu apstraktni pokazatelji kineskog ekonomskog uspona. Kineski proizvodi i tehnologije postaju deo svakodnevnog života i upravo kroz njih nastaje nova predstava o tome kako izgleda moderno društvo.
Leonard se poziva na Kobusa van Stadena iz projekta China-Global South, koji smatra da se „Zapad sve češće predstavlja kao da je okrenut prošlosti“. Istovremeno se čak i u SAD i Evropi na društvenim mrežama pojavio fenomen poznat kao „Chinamaxxing“ ili idealizovanje kineske estetike, navika i načina života.
Međutim, za Leonardovu tezu mnogo je važnije ono što se događa izvan Zapada.
Generacija koja ne posmatra svet kroz Zapad
Generacije koje danas odrastaju u Nigeriji, Južnoj Africi, Indiji, Libanu i drugim zemljama globalnog Juga nemaju isto istorijsko iskustvo kao njihovi roditelji. Leonard ukazuje na veliku demografsku razliku: dok je medijalna starost stanovništva u SAD i Evropi između približno 40 i 50 godina, u Nigeriji je oko 19, a u Južnoj Africi, Indiji i Libanu oko 29 godina.
Veliki deo mladih Nigerijaca, na primer, nije dovoljno star da bi američku invaziju na Irak 2003. ili globalnu finansijsku krizu 2008. doživljavao kao deo sopstvenog političkog iskustva. Njihova predstava Amerike formirana je mnogo kasnije i u potpuno drugačijem svetu. Zato Leonard novu generaciju ne opisuje jednostavno kao prokinesku ili antiameričku. Njegova odrednica je mnogo zanimljivija – postzapadna generacija.
Decenijama su se države širom sveta određivale u odnosu na Zapad. Jedne su želele da prihvate njegove razvojne modele, tehnologiju i institucije. Druge su svoj identitet gradile kroz suprotstavljanje zapadnom uticaju. Ali, i jedne i druge polazile su od iste pretpostavke: Zapad je bio centar prema kojem se određuje ostatak sveta. Leonard smatra da za deo novih generacija taj centar jednostavno više nema isti značaj. Kina sve češće ulazi u prostor koji je nekada pripadao Americi i to ne samo kao velika sila već kao referentna tačka za zamišljanje budućnosti.
Promena se, prema njegovoj analizi, primećuje čak i u zemljama koje imaju složene istorijske odnose sa Kinom. U Vijetnamu, na primer, mlađe generacije pokazuju manje nepoverenja prema Kini nego starije. Pandemija kovida dodatno je promenila odnos prema Zapadu, dok su rast kineske tehnološke moći i prisustvo kineskih proizvoda promenili način na koji se doživljava sama Kina.
Na Bliskom istoku postoji još jedan fenomen. Leonard prenosi zapažanje profesorke Loubne El Amine sa King’s College London da deo kineske privlačnosti u regionima opterećenim nestabilnošću proizlazi upravo iz kineskog odsustva iz nekih istorijskih sukoba. Kina, za razliku od evropskih sila, nema isto kolonijalno nasleđe u regionu, niti se doživljava na isti način kao SAD, čija je politika decenijama neposredno povezana sa bliskoistočnim krizama.
Kina nije novi ideal
Leonardova analiza nije tvrdnja da svet jednostavno napušta američki i prihvata kineski model. Naprotiv, on ukazuje i na probleme kineskog ekonomskog nastupa u zemljama u razvoju – od spornih kredita i preuzimanja strateške infrastrukture do izvoza velikih viškova industrijskih kapaciteta. Takva politika izaziva nezadovoljstvo u zemljama poput Tajlanda, Meksika i Nigerije, baš kao što izaziva otpor u SAD i Evropi.
U tome se nalazi možda najzanimljiviji deo njegove teze. Privlačnost Kine za nove generacije nije nužno ideološka. Ona je pragmatična.
Ako tehnologija rešava konkretan problem, ako infrastruktura funkcioniše, ako su proizvodi dostupni i ako ekonomski razvoj izgleda vidljivo, pitanje političke pripadnosti može postati manje važno. Kina ne mora da bude voljena da bi bila doživljena kao moderna.
To je velika razlika u odnosu na hladnoratovsku podelu sveta. Nova generacija ne mora da bira između dva politička sistema da bi odlučila odakle dolaze proizvodi, tehnologije i ideje koje joj izgledaju kao budućnost.
Budućnost se ne osvaja marketingom
Tu Leonard šalje upozorenje Zapadu. Ako je njegova procena tačna, odgovor na rast kineskog uticaja ne može da bude samo bolja promocija Amerike i Evrope, niti intenzivnija borba protiv kineske propagande. „Meka moć“ ne nastaje samo iz priče koju država govori o sebi. Nastaje iz onoga što drugi ljudi mogu da vide i iskuse.
Amerika je decenijama posedovala ogromnu kulturnu moć upravo zato što nije morala neprestano da objašnjava da predstavlja budućnost. Ta budućnost bila je vidljiva u Holivudu, kompanijama, univerzitetima, tehnologiji, proizvodima, životnom standardu i mogućnostima koje je američko društvo simbolizovalo.
Leonard smatra da se upravo na tom terenu danas vodi jedna od najvažnijih globalnih utakmica. „Pitanje više nije samo koja zemlja ima snažniju ekonomiju, veću vojsku ili napredniju tehnologiju. Pitanje je čiji svet izgleda kao svet koji tek dolazi“ piše.
Zato Zapad, prema njegovom mišljenju, neće povratiti privlačnost boljim odnosima s javnošću. Prednost će imati oni koji ljudima ponude konkretna rešenja za njihove probleme i stvarne mogućnosti za bolji život. Velike sile ne počinju da gube uticaj tek kada izgube ekonomsku ili vojnu nadmoć. Promena može početi mnogo ranije i gotovo neprimetno – onda kada nove generacije prestanu da ih zamišljaju kao mesto na kojem se budućnost već događa.
