U doba kada se slave emocije, ali i krive za sva uspehe i neuspehe, dele u kategorije, analiziraju i tumače, očekivano je da i emodži (emoji) imaju svoj dan. Očekivano je i jer je ovo doba slika, znakova i kratke, što kraće komunikacije bez obzira na format.
Tako je 17. jul dan emodžija.
Emodži su nastali iz potrebe da se speči prekomerna upotreba reči. Tako postoji i periodni sistem emodžija, da ne brinete ako ste u nedoumici koji je emodži prikladan za komunikaciju sa bliskim osobama, a koji u poslovnoj komunikaciji.
A, pre emodžija tu su emocije čiji su emodži slikovni predstavnici. A, zatim, tu je i saosećanje ili empatija, omiljena i često korišćena reč u medijima i svakodnevnoj komunikaciji.
Koji problem vešto krije empatija?
Racionalno emotivno
Empatija je loš moralni vodič, na jednom od predavanja rekao je profesor i psiholog Pol Blum.
„Razlog za to je što prirodno osećamo najveću empatiju prema ljudima koji izgledaju, govore i ponašaju se baš kao mi.
Iako je empatija, to jest stavljanje sebe u tuđu kožu i osećanje onoga što drugi osećaju, svakako dobra u mnogim slučajevima, to nije uvek odgovarajući odgovor na situaciju.
Umesto empatije, trebalo bi da praktikujemo racionalno saosećanje“ predložio je Blum.
Protiv empatije
„Protiv sam empatije. Nisam protiv empatije u svemu, u svakom odnosu. Mislim da je empatija veoma zabavna dok gledate film, na primer kad se uživite u ulogu nekog izmišljenog lika.
Mislim da je saosećanje važan deo svih vrsta uzbudljivih aktivnosti, ali sam protiv saosećanja kao moralnog vodiča. Mislim da možemo bolje od toga. Vrsta empatije koja me najviše zanima jeste kada se, na neki način, stavite u tuđe cipele i osećate ono što oni osećaju. Psiholozi to nazivaju „emocionalna empatija“. Mnogi ljudi veruju da je to suština dobrote.
Pre nekoliko godina napisao sam knjigu pod nazivom „Protiv empatije: Za racionalno saosećanje“. Pokušao sam da dokažem da je ovaj oblik empatije, iako naizgled divan, zapravo veoma loš moralni vodič.
Za koga osećate empatiju? U čije se cipele najprirodnije i rado stavljate? Znamo odgovor na to iz brojnih istraživanja – prirodno osećate empatiju prema ljudima koji liče na vas, koji govore vašim jezikom, za koje mislite da su bezbedni. I upravo zbog toga je empatija, od svih ljudskih osećanja, možda i najpristrasnija i najuža“ rekao je Blum.
Lavina prigovora
Ko god da objavi knjigu naslova „Protiv empatije“, pogotovo u današnje vreme kada se slave individualizam i pozitivistički pogled na svet, mora da bude spreman i na lavinu kritika, pa i linča.
„Kada izdaš takvu knjigu, možeš da očekuješ izvesnu količinu negativnih reakcija. Mnogo ljudi mi je odgovorilo svojim iskustvima i argumentima – neki su podržali moje tvrdnje i složili se, neki su se usprotivili.
Jedan od prigovora na knjigu glasi ovako:
Iako empatija može imati negativne efekte, može biti pristrasna, može nas navesti na nasilje, može izazvati razne probleme, ona takođe može imati i dobre efekte. I to priznajem u svojoj knjizi. Neki su rekli: „Ako sve saberemo, pozitivni učinci empatije nadmašuju negativne.“ Nisam uvek uveren u tu matematiku, ali čak i da je to tačno, imamo moralne kapacitete koji su bolji od empatije.
Drugi prigovor je da je empatija, bez obzira na to kako se koristi u ratnoj situaciji, recimo, u dobrotvornim aktivnostima ili u velikim moralnim odlukama, neophodna u intimnim odnosima. Jedan filozof je, kritikujući me, rekao:
„Ako moja žena dođe kući i besna je na nekoga s posla, u redu je da joj kažem ‘Volim te i razumem tvoju perspektivu’, ali zar ona zapravo ne želi da podelim njen bes, da se i ja naljutim?“ I moj odgovor je: „Delimično ste u pravu.“ Ne poričem to.
Postoje situacije u kojima tražimo od drugih upravo tu razmenu osećanja, to saosećanje, sažaljenje, bliskost. Ti si besna, želiš da se i ja naljutim.
Moj omiljeni primer ovde je anksioznost. Dolazim kod partnera i jako sam anksiozan, pod stresom. Da li želim da ona počne da deli moje osećanje anksioznosti? Da me pogleda i kaže:
„O bože, užasno je. Da, užasno.“
Ne! Želim da bude smirena. Želim da kaže: „Volim te. Smiri se. Pusti me da ti objasnim kako drugačije da razmišljaš o tome.“ Ponekad ono što želimo od ljudi nije da budu naš odraz u ogledalu, već da budu drugačija, inteligentna, brižna, voljena bića koja reaguju na nas kao na jedinstvene osobe i trude se da nam poboljšaju život. I mislim da je, ponekad, empatija baš ono što ne želimo“ rekao je Blum.
Potrebna je zamena
Ali, ovde se otvara problem u Blumovim tvrdnjama. Mora da ponudi rešenje, nešto kao zamenu za osećanje empatije, doživljavanje tuđih emocija kao sopstvenih.
„Ne kažem da treba da se odreknemo morala. Moja knjiga se zove „Protiv empatije“, ali podnaslov glasi: „Za racionalno saosećanje“. Tu leži zamena, po mom mišljenju.
Zamena se sastoji iz dva dela: Prvi je racionalnost. Ako ću da pomognem nekome, moram da znam koji je najbolji način da mu pomognem. Ponekad ono što izgleda kao dobra pomoć zapravo pogoršava stvari. Ponekad je vrlo teško shvatiti šta da radimo da bismo svet učinili boljim – prevelik je to zadatak za jedan mozak. Najbolje funkcionišemo kada, kao zajednice, radimo zajedno i razmišljamo o tome. To je racionalnost. Sama racionalnost je sjajna u postizanju ciljeva, ali ne pruža ciljeve, ne pruža svrhu.
Zato je potrebno saosećanje koje podrazumeva da vam je stalo i da ćete nešto preduzeti. Potreban vam je motiv da vam bilo važno.
Ono što tvrdim u knjizi jeste da su naše najbolje odluke – one koje su najpravednije i najpoštenije – donete kroz kombinaciju racionalne procene kako da se svet učini boljim, plus saosećanje, ljubav, briga. Ali ne one vrste ljubavi i brige koja zahteva da se stavite u tuđe cipele. Čak i ako empatija, u celini gledano, ima pozitivan efekat, saosećanje sa akcijom ima bolji. Kada bismo mogli da preoblikujemo svoj moralni pristup tako da bude manje pristrasan, manje uskogrud, više vođen razumom, a manje srcem – bili bismo uspešniji“ na jednom od predavanja branio je svoje stavove protiv empatije profesor i pisac Pol Blum posebno zainteresovan za razvojnu psihologiju, religiju i moral.
