Dobri menadžeri su retki, naveli su autori The Harvard Gazette u tekstu o novom istraživanju koje se bavilo „dobrim menadžerima“.
Većina kompanija menadžere bira na osnovu procene ličnosti, godina ili iskustva. Ali, prema ovom istraživanju Nacionalnog biroa za ekonomska istraživanja (NBER), možda je ta ustaljena procena pogrešna.
Istraživanje su sproveli Dejvid Deming, profesor političke ekonomije na Harvard Kennedy School, i njegovi saradnici. Zaključak je jasan: firme bolje prolaze kada menadžere biraju tako što mere dve sposobnosti:
inteligenciju i sposobnost donošenje ekonomskih odluka.
Ove dve merljive osobine najtačnije mogu da predvide liderski učinak, zaključili su istraživači.
Ko je dobar menadžer?
Deming objašnjava da dobar menadžer mora da spoji tri „teške“ osobine:
- analitičko razmišljanje
- međuljudske veštine i
- stratešku viziju.
„Najvažnija je sposobnost da se uspostavi poverenje u timu, takozvana „psihološka sigurnost“ – atmosfera u kojoj se zaposleni osećaju stabilno i otvoreno za iskrenu povratnu informaciju. Uz to, menadžer mora da ima razvijenu komunikaciju i analitičnost, sposobnost da preispita rad tima i prepozna gde se može napredovati.
Biti dobar menadžer mora da zna kada treba da koristi saosećanje, a kad brojke. I jedno i drugo mora postojati kao opcija“, navodi Deming.
Ko želi da bude šef, često nije najbolji
Jedan od iznenađujućih nalaza istraživanja jeste da su ljudi koji su se sami prijavili da budu menadžeri u proseku lošiji od onih koji su nasumično izabrani za tu ulogu.
„Otkrili smo da osobe sa najvećom željom da budu šefovi često precenjuju sopstvene sposobnosti i misle da razumeju ljude bolje nego što zapravo razumeju“, kaže Deming.
Istraživanje pokazuje i da su muškarci češće skloni da žele liderske uloge, ali da nisu ni malo efikasniji od žena kada dobiju priliku. Zaključak je jasan – željom se ne meri sposobnost.
Dva pokazatelja dobrog menadžera
Istraživanje navodi da izgled, godine, iskustvo ili harizma nisu merilo uspeha. Umesto toga, postoje samo dva pouzdana pokazatelja:
- Opšta inteligencija (IQ) – sposobnost rešavanja problema, prostorno razmišljanje i logičko zaključivanje.
- Sposobnost donošenja ekonomskih odluka – odnosno kako neko raspoređuje resurse, organizuje tim i donosi odluke pod pritiskom.
Ove dve mere, tvrdi Deming, najbliže su realnom poslu menadžera.
Nauka umesto intuicije
„Kompanije često biraju menadžere na osnovu ličnosti, ali to nije povezano sa rezultatima“, kaže Deming. „Ako želite da znate ko će biti dobar menadžer, pustite ga da menadžeriše. Ne tražite šarm ili ambiciju. Tražite dokaze o sposobnosti.“
Na mikro nivou, menadžer sa tri ili četiri saradnika ima isti izazov kao i direktor korporacije: kako raspodeliti zadatke, dati pravu povratnu informaciju i izvući najbolje iz svakog člana tima.
Deming dodaje da je menadžerska veština često potcenjena.
„Dobri menadžeri nisu nužno najglasniji lideri. Ponekad su tihi, ali izuzetno efikasni – poput dijamanata u sirovom stanju“ rekao je Deming.
Prema zaključku istraživanja, firme koje primene naučne metode u prepoznavanju i razvoju menadžera mogu da otključaju ogromne rezerve produktivnosti i da smanje rizik pogrešnog izbora.
